Cloud Atlas (Atlas oblaka)
Pitanje odgovornosti za sopstveni život i odluke, kao i karmičko napredovanje jesu teme ovog filma, ali, zanimljivo, veoma malo utiču na celokupan utisak o samom delu.
Kombinujući šest priča razvođenih više stotina godina, braća (ili od nedavno brat i sestra) Vačovski proizvela su ekranizaciju koja je možda presedan u svetu filmske industrije – viđali smo mozaik-filmove sa više narativnih tokova, ali ne na način i temeljnost koji viđamo u delu “Atals Oblak”. Naracija nas vodi preko pacifičkih ostrva sredinom 19. veka, pa do dve bliske prošlosti (tridesete i sedamdesete godine 20. veka), do današnjice i potom (ili istovremeno) vodi u Koreju daleke budućnost i post-apokaliptični završetak tog (i našeg sveta) u 24. veku.
U njima, isti likovi tumače različite osobe, uz blag osećaj prepoznavanja prošlosti i načina na koji se ona ugrađuje u našu budućnost – u svakoj eri, akteri moraju da donesu odluke i one su uvek bitne – spasiti život odbeglom robu, prihvatiti krađu sopstvene umetnosti, okrenuti leđa korupciji, odbaciti sopstvenu slobodu ili pomoći strancu.
Isprepletanost priča je ogromna, uz konfuziju koju daju likovi koji igraju druge osobe, i simbola koji se, zajedno sa ljudima, reinkarniraju u različitim etapama. Svaka minijatura unutar filma ima svoj ritam, pa je tako prva priča istorijska drama, druga psihološko istraživanje mladog uma, treća politički triler, četvrta komedija o starosti, peta futuristička akcija, a šesta najsličnija medidativnom istraživanju ljudskosti u trenutku kada nije puno toga osim ljudi na svetu ostalo.
Bio sam veoma skeptičan prema ovom ostvarenju, pre svega jer sam se plašio da će u startu biti postavljeno veoma grandiozno i duboko; to, srećom, nije slučaj. Film je tako ogroman da nikada ne dozvoljava da ga ukratko procenimo, čemu drastično pomažu glumci Tom Henks, Džim Brodbent i donekle Hugo Vejving, sa svojim ogromnim talentima, sposobnim da glume različite inkarnacije, od parodije do veoma ozbiljnih likova. Za mene, sposobnost ostvarenja da nas zainteresuje za svoje likove je ključna za njegovo prihvatanje. U slučaju “Atlasa oblaka”, on to neočekivano uspeva u prvih pola sata. On nije bez mnogo mana, pre svega u osetnoj slabosti, osim vizuelne, priče koja se dešava u futurističkoj Koreji.
Uprkos kompleksnosti i gotovo nemogućnosti procene ovako složenog ostvarenja, ne može se osporiti da je upravljanje masivnim poduhvatom poput ovog realizovano u proizvod koji definitivno nije dosadan, već uspeva da drži pažnju tokom tri sata. Samo ta činjenica meni je dovoljna da film nazovem uspehom. Uz to, nadam se da će film pomoći nekoj budućoj ekranizaciji romana Kima Stenlija Robinsona “Godine riže i soli”, koji bi mogao da bude sličan ovom delu, ali i da ga, uz malo sreće, drastično prevaziđe.
Komentari: