Don’t Be Afraid of the Dark

Davno, Kventin Tarantino je očigledno shvatio da njegovo ime privlači publiku, pa je zato počeo da ga prodaje raznim ljudima, savršeno nezainteresovan za krajnji rezultat. Nadam se da Giljermo Del Toro nije shvatio isto.

U ovom filmu, Del Toro ne potpisuje režiju, ali to čini kao pisac, koji je, uz Metjua Robinsa, adaptirao stariji TV film o tužnoj devojčici Seli koja dolazi da živi sa ocem i njegovom devojkom, zaposlenim na projektu restauracije veoma sablasne kuće.

Ubrzo, ona nalazi ulaz u zapečaćen podrum, a u podrumu zapečaćen tunel za pepeo. Odmah potom, počinju problemi koji uključuju škripu podova, šuškanje, naglo lupanje vrata i sve ostale stvari koje očekujemo u sablasnoj kući.

Del Torov uticaj se jasno vidi u fotografiji i posebno scenografiji. Ujedno, njihova ekspozicija na početku filma daje i najjači efekat jeze i opasnosti, dok gledamo kako mala Seli istražuje vrtove, sobe i hodnike vile koja se renovira. Gluma mlade Bejli Medison je veoma dobra, a Gaj Pirs i Kejti Holms kao tata i ‘’maćeha’’ pružaju joj prostor da pokaže šta ume.

Nakon prvih pola sata, film gubi dah zbog nekoliko loših poteza.
Režiser Troj Niksi, koji inače potiče iz sveta stripa i čiji je ovo prvi film, ne snalazi se najbolje sa dinamikom – u ključnim trenucima, kao što je scena u kojoj Seli odlazi na kupanje, on prebacuje fokus na potragu Seline ‘’maćehe’’ o poreklu kuće. Neiskustvo je verovanto krivac, iako čovek očigledno ima dobro oko.

Drugi problem leži u samom izvoru opasnosti. Još je Hičkok primetio da se više plašimo stvari koje ne vidimo nego onih vidljivih, ali ekipa ovog filma u to ne veruje. Opasnost koja je prvo sveprisutna i neopipljiva vrlo brzo postaje jasno definisana, i iskreno, pomalo detinjasta i bajkovita, samo ne na onaj način koji je obeležio ostvarenje poput EL LABERINTO DEL FAUNO.
Zapravo, film izgleda kao da u jednom trenutku odlučuje da smanji brzinu i učini glednje manje strašnim, kao da su se njegovi tvorci kasno setili da je on zapravo predviđen za mlađu publiku.

Na kraju, ovo pitanje je veoma bitno za ukupnu ocenu gledalačkog iskustva koje film DON’T BE AFRAID OF THE DARK pruža – ukoliko je njegova ciljna publika mlađa od 15 godina, niko nije previše pogrešio. U suprotnom, za ljude iza kamere, od pisaca do režisera, ne može se reći isto.

Komentari: