Dredd 3D

’’Ultra-violence’’ je jedna od centralnih ideja britanskog strip-magazina ’’2000 AD’’. ’’Dredd 3D’’ savršeno i potpuno neočekivano prenosi ovaj koncept uz pomoć savremene 3D tehnologije.

Treća dimenzija nam je pomagala (uspešno i, mnogo češće, neuspešno) da se što bolje unesemo u neki nepoznati svet, osećajući dubinu i prostornost tog okruženja. ’’Dredd 3D’’ koristi tu tehnologiju, ali prvenstveno sa ciljem da nam prikaže morbidnu estetsku lepotu raznih činova nasilja, pre svega susreta ljudskog tela sa zrnom vatrenog oružja.

Ultra-nasilje je glavni razlog za uspeh priče o post-apokaliptičnim policajcima koji su ujedno sudije i porotnici Megasitija 1, metropole od više stotina miliona očajnih građana koja se raspada po šavovima. Ovaj film prati istoimenog sudiju, i početnicu Anderson na njenom prvom radom danu, koji dobijaju poziv o trostrukom ubistvu u zgradi ’’Peach Trees’’ u kojoj živi 75.000 stanovnika (standardna stvar u svetu budućnosti), nesvesni da na istom mestu živi i radi Ma-ma, okrutna gospodarica ulične bande sa velikim ambicijam.

Genijalnost ovog filma je što maestralno meša gomile sitnih ideja, poput telepatskih sposobnosti Andersonove, specijalnog uličnog narkotika koji usporava vreme i drugih naučno fantastičnih igrarija, ali ne zagađuje glavnu nit priče, koja je potpuno jasna od početka do kraja – kao i film ’’The Raid: Redemtion’’, Dred i Anderson moraju da prežive u hodnicima i liftovima gde svi žele da ih ubiju, a potom da se potrude da suprotna sudbina zadesi Ma-ma. Glumačka postava, posebno u prirodi prelepa Lena Hedej koja tumači izopačenu bivšu prostitutku koja se transformisala u psihopatu na čelu ulične bande, savršeno obavlja svoj posao, i niko ne glumi previše, što je jedina opasnost za ovako sirova dela.

Dinamika filma, muzika i generalni vizuelni pristup prate ’’ima-nema’’ koncept, gde su okršaji kratki i intenzivni, kao i veoma krvavi. Civili nisu izuzeti pokolja, što isto pomaže film brzo nameće sopstveni realizam, gde veoma lako prihvatamo slomljeni svet, gde ljudi ne nose smešnu futurističku odeću, već žive veoma slično nama. A opet, njegovi autori ne izvlače duboku poruku, niti donose zaključke – ovo delo je oslobođeno svake filozofije, i predstavlja umetničku formu koja opisuje nasilje, ne njegove razloge niti posledice.

U 3D okruženju, ’’Dredd’’ daje ljude koji umiru na najrazličitije načine, a prizori njihovog kraja obojene su u celokupnom duginom spektru. Ovo nije ideja, baš kao i celokupan ’’ultra-violence’’ pokret, koja je bliska svima, ali je veoma pohvalno da ju film ovako beskompromisno prihvata.

Po mnogo čemu, ’’Dredd’’ je film budućnosti – ne ponaša se prema publici kao deci koju je vrlo lako potresti, i meša razne koncepte ali na veoma plitkom nivou, dok na većem nivou zapravo ni nema neku zamisao. On ništa ne govori o karakteristikama čoveka, o totalitarnom društvu gde policajci pogubljuju ljude bez suđenja, niti o distropiji koja nas čeka.

Baš kao i Karl Urban, koji glumi Dreda, film je fokusiran, intenzivan ali i potpuno bezličan, a samim tim idealan za posao i rezultat koji se od njega očekuje.

Komentari: