Red State

Kevin Smit obično ima svašta da kaže. Njegove teme, iako pokrivaju razne pojave, od intimnosti do spiritualnosti, uvek imaju veze sa kulturološkim fenomenima savremenog života u SAD.

U svom novom filmu RED STATE, pretpostavljam da je želeo mnogo toga da kaže o nasilnom radikalizmu koji napaja politička i religijska netrpeljivost. Za mene, uspeo je jedino da istakne da je Majkl Parks, poznat uglavnom po ulogama u filmovima Kventina Tarantina i Roberta Rodrigeza, odličan glumac.
Sve ostalo je ostalo zarobljeno u čudnom oblaku netaktičkog humora, neuspelih “tarantinovskih” dijaloga i parodičnog nasilja. Zapravo, RED STATE je najsličniji filmu J AND SILENT BOB STRIKE BACK – kao jeftina imitacija igračke, svi delovi su tu, ali samo ako se na kratko baci pogled iz daljine. Samo malo detaljniji pregled otkriva pukotine veličine kanjona, u realizaciji, ali i u ideji.

Negde u središtu Sjedinjenih država, tri prijatelja pronalaze srenjovečnu ženu koja na internetu nudi seksualni susret sa više osoba. Željni istog seksa, odlaze u nedođiju da je nađu, ali umesto čari ženskog tela u zlatnim godinama, dobijaju sedative u pivu i bude se unutar crkve porodičnog, hrišćanskog kulta gde ih očekuje pogubljenje zbog pokušaja sodomije.

Vođa kulta je harizmatični pastor Abin Kuper (Parks) koji predvodi ubilačku grupu. U celu priču se, međutim, ubrzo uključuju i teško naoružani federalni agenti, koje predvodi Džosef Kinan (u tumačenju uvek fenomenalnog Džona Gudmana) što automatski dovodi do opsade nalik na one koje su se, u stvarnosti, dogodile u mestima Vejko i Rubi Ridž, sa ključnom razlikom: nigde nema novinara niti bilo kakve medijske pažnje. Vrlo krvave i bizarne stvari slede.

Smit je očigledno poželeo da analizira fenomen fundamentalista, poput stvarnih pastora odmetnutih grana evangelstičkih crkvi koje u Americi traže masovna paljenja Kurana, napadaju klinike koje sprovode abortuse i podržavaju slične inicijative. Međutim, njegova, pretpostavljam, ”kritika” ovih poludelih organizacija, ali i obično nespretnog odgovora federalne vlade na njih je u toj meri nebulozna, nadrealna i ispričana kroz kombinaciju crnog humora i samrtne ozbiljnosti da deluje kao da se Smit sprdao sa sopstvenom idejom.

Sa čisto filmske strane, film je sasvim gledljiv, budući da kombinuje intenzivne razmene vatre, sjajne monologe Kupera, komediju i tinejdžerski ”hillbilly horor”. Činjenica da traje malo preko 80 minuta takođe pomaže.

Postoji mala šansa da je Kevinu Smitu sve ovo urnebesno smešno i zabavno, a da je rezultat baš onakav kakav je on želeo da bude. U tom slučaju, fora i poenta su meni sasvim promakle, iako sam unutar ciljne publike i generalno volim njegova ostvarenja. Shvatam šta je možda želeo da kaže. Veza koja spaja poruku i film , međutim, kvari i jedno i drugo.

Komentari: