Super
U globalnom trendu ”zamračivanja” super-heroja i maskiranih osvetnika, SUPER se izdvaja po mračnoj strani koja polako dodiruje zone gde može i ne želimo da idemo.
Uznemirujuća stvar u vezi ovog filma nije to što je krvav – HOBO WITH A SHOTGUN je mnogo krvaviji. Kod ostvarenja SUPER jezivost dolazi iz činjenice da je glavni lik sasvim običan i sasvim moguć u stvarnom svetu.
Frenk D’Arbo je kuvar u restoranu brze hrane kog Sara, supruga i lečena ovisnica, ostavlja i postaje devojka lokalnog krimi-šefa. Frenk tu vest ne prima dobro, već postaje psihotičan i/ili dobija viziju, zavisi od pogleda na svet. Poruka je jasna: Frenk bi trebalo da stane na put zlu, i to pomoću nasilja. Zato stvara alter-ego, šije kostim, uzima francuski ključ i polazi na opake ulice.
Sve vreme, međutim, on želi samo da vrati Saru, bez obzira što polako ali sigurno, te ulice boji krvlju.
Režiser, Džejms Gan, koji je napravio karijeru u horor žanru, koristi razne trikove, poput animiranih fazona iz starih, super-herojskih serija, a atmosfera filma stalno osciluje između komedije, akcije i vrlo teške drame. Relativno labav zaplet i prilično plitke likove (osim Frenka) dopunjuje dobra glumačka postava – od Elen Pejdž i Kevina Bejkona, Nejtana Filona koji sve vreme tumači fiktivnog maskiranog hrišćanskog junaka, uvek odličnog Andrea Rojoa, pa sve do brata Šona Gana, režiserovog slabo poznatog brata koji ima sjajan osećaj za komediju. Jedino je Liv Tajler, kao i obično, tu da bude ukras; srećom, glumi heroinsku ovisnicu, pa njen stalno pospani nastup ovaj put ima koliko-toliko smisla.
Rain Vilson, je, bez dileme, glavna zvezda – njegov komični talenat je dobro poznat, ali ovde pokazuje i druge strane, pogotovu u finalnom sukobu njegovog i Bejkonovog lika.
Iako je nesumnjivo dobar, SUPER ostavlja čudan ukus. Od sasvim bizarnih delova, poput prve Frenkove vizije, do zaista smešnih i zabavnih, na kraju, film postaje prilično ozbiljno razmatranje pitanja da li treba nešto učiniti protiv nepravde, čak i kada i to nešto možda nije dobro. U tom smislu, ovo ostvarenje užasno podseća po tonu na danas skoro pa zaboravljeni OBSERVE AND REPORT.
Film KICK-ASS je služio da zabavi, DEFENDOR da istraži stvarnog, poremećenog lika u stvarnom svetu, a SUPER je nekakav eksperimentalni balans te dve ideje, uz estetiku ”splatter” horora.
Njegova svrha je, međutim, meni ostala nepoznata.
Komentari: