The Cabin in the Woods

Gotovo je nemoguće smisleno govoriti o ovom filmu bez otkrivanja radnje. Ipak, mislim da je njegov tvorac, Džoš Vendon, baš to i želeo.

Čini mi se da je njegova namera, u svakom pogledu, bila da nas ”zatoči” u sopstvenim očekivanjima vezanim za ovu vrstu filmova. Ili, možda bolje rečeno, da nas ”izvrne”, i pokaže nam šta nas to pokreće kada gledamo horor filmove.

Pet prijatelja polaze na vikend u izolovanoj kolibi pored planinskog jezera. Jedan je sportista, jedna devojka je plavuša, druga je povučena, četvrti prijatelj je pametan, a peti je naduvan. Na putu do tamo nailaze na jezivu pumpu, i još jezivijeg pumpadžiju, kog, naravno, pomalo vređaju i čije reči potpuno ignorišu.

Koliba je, naravno, savršena. Odmah se bacaju na muvanje i cuganje, a veče nevine zabave prekida misteriozno otvaranje vrata podruma. Grupa odlazi dole i pronalazi gomilu neobičnih predmeta poput sablasnog dnevnika, drevnog medaljona i čudne, metalne slagalice. Naravno, svako od njih odmah nešto uzima u šake, a naduvani član ekipe ne može da se otme utisku da ih neko posmatra i rukovodi.

Ovo je ključni trenutak filma, tačka kada Džoš Vendon kaže ”dozvolite mi da vam u 45 minuta predstavim ono što gledate već preko 100 godina”. U neverovatno malo vremena, on prikazuje, izvrće i ismeva se standardima horor žanra – glupe odluke, naivni likovi, besmisleni zapleti – i sve to vidimo kroz naše oči, ali i oči dodatne publike u samom filmu koja ima našu ulogu, i ulogu ”lutkara”, tojest onih koji radnju oblikuju.
U poslednjih 30 minuta, jedan sloj priče igrom slučaja ”ucuri” u drugi, i naglo, ”lutkari” postaju deo radnje, i počinje sveopšte krvoproliće i agonija svakog aktera – drugim rečima, tačno ono što većina gledalaca i priželjkuje.

Vendonova sposobnost da zasmeje i natera gledaoca da zamisli je, barem za mene, spektakularan. U prvoj polovini filma, on daje mnoge tragove, na koje možemo da se pecamo i kažemo ”Aha! Ovo mora biti da je…”, a u drugoj, on daje odgovore, pokazuje da smo bili u pravu, ali sve izvrće do potpunog banalizma, i rezultata koji smo toliko puta dobili u naznakama, ali veoma retko su filmovi bili dovoljno hrabri i, pretpostavljam, nezavisni (u finansijskom smislu), da nam to dostave. Tada, Vendon nam kaže ”Šta se palite?”.

Ali, film nas ne vara. Ako ništa drugo, smatram da želi da kaže da su nas varali ostali horori. Ovaj nam samo podiže haubu ovakvih ostvarenja, kao i naše lobanje, i pokazuje šta se dešava ispod. Odgovor – ništa što je spekakularno ili suviše promišljeno, ali jeste veoma smešno i zabavno, doduše ne kako smo na to navikli u drugim delima ovog žanra.

Filmovi kao što su ”Scream 4” imaju uvid u stereotipe i banalnosti žanra, ali samo flertuju sa njima, ne želeći da potencijalno uvrede publiku. Vendon ima ista uviđanja, ali on svoja zapažanja stavlja u centar ekran u punoj halogenoj svetlosti, i daje nam ih bez trunke zadrške.

Želite zaplet koji nema veze sa logikom, razumom ili smislom – evo ga.
Želite blentave likove koji rade glupe stvari samo da bi poginuli – evo ih.
Želite čudovišta – robote, vukodlake, vanzemaljce, duhove, bića iz pakla, morske sirene (ili muško lice ove imenice) sa zubima – evo svih koje možete da zamislite.
Želite kataklizmu, potpuno katastrofu – evo i nje.

On se ne usteže. Svi mi želimo da vidimo kako lepa plavuša umire (a pre ili za vreme tog čina pokaže sise), želimo da vidimo kako nuklearna bomba eksplodira i uništava Nju Jork, želimo da vidimo zle, drevne bogove kako izlaze iz tla i uništavaju svet.

Džoš Vendon je čuo naše želje i potrebe, i prosto ih sve uslišio. Ne da bi nas šokirao, već jer smo mi to tražili. A sada kada smo to dobili, nismo sigurni šta bi trebalo sa time da radimo.

Komentari: